Učenica naše škole, Pjerina Mijaković (8.b), pod mentorstvom nastavnice Tihane Mamut, sudjelovala je na natječaju „Odjeci“ u organizaciji Naklade Ljevak.
Njen rad, „Izgubljena emocija“, proglašen je najboljim od pristiglih radova iz Splitsko-dalmatinske županije te su učenica i mentorica bile pozvane na svečanu dodjelu nagrada.
Dana 30. siječnja, u zagrebačkom hotelu Dubrovnik, organizirano je druženje nagrađenih učenika te su dodijeljene nagrade. Nakon pozdravnog govora organizatora, učenici su čitali svoje nagrađene radove.
Nakon službenog dijela, uslijedio je domjenak te međusobno upoznavanje i druženje.
Sudjelovanje u ovom natječaju je bilo poticajno iskustvo za našu učenicu koja je dostojno predstavila svoju školu, grad i županiju.
Pavla Bubrić, 8.b
Izgubljena emocija
Bio je to sasvim običan proljetni dan u našem malom selu. Vjetar je lelujao kroz polja pšenice, miris pokošene trave širio se zrakom, a susjedi su, kao i uvijek, sjedili na klupicama ispred trgovina i raspravljali o vremenu. Sve je bilo mirno dok se nije pojavio on.
Na autobusnoj stanici, gdje nitko nije sišao otkako su uveli školsku voznu liniju, stajao je čovjek u sjajnom, srebrnom odijelu. Na glavi mu je bio neobičan uređaj koji je izgledao kao spoj slušalica, svemirske kacige i golemog šešira. Pored njega nalazio se kovčeg, velik, sjajan, pun treperećih svjetala i tipki koje su ispuštale tihe, pjevne zvukove. Ljudi su prvo mislili da se radi o snimanju nekog filma, možda neke nove televizijske emisije. Djeca su se sakrivala iza ograda, a stariji su odmahivali glavama. No kad je sjeo na stari kamen ispod kapelice i rekao prvu rečenicu, svi smo zanijemili. „Dolazim iz godine 2527. Tražim nešto što u mojem vremenu više ne postoji, istinsku sreću.” Isprva smo se smijali. Neki su govorili da je lud, drugi da je samo čudan. Ali on je ozbiljno tvrdio kako u njegovom svijetu više nema smijeha koji dolazi iz trbuha, nema djetinjastog uzbuđenja, nema sjaja u očima kad sunce probije kroz oblake nakon teške oluje. Sreća, rekao je, nestala je tiho, malo po malo. Ljudi su je pokušali izmjeriti, digitalizirati, čak i proizvesti, ali ono pravo, nestalo je. „Možete li mi je objasniti?” pitao je.
Sjeli smo s njim ispod lipe. Jedni su mu pričali o sreći kada prvi put voziš bicikl bez pomoćnih kotača. Drugi su spominjali sreću kada ti baka daje posljednji komad pite. Dok su neki šutjeli i samo se smješkali. Jedna djevojčica donijela mu je crtež. Ona, oblak i nasmiješeno sunce. „To je sreća”, rekla je. Putnik ju je gledao dugo, kao da prvi put vidi boje. Kovčeg je zapištao. Onda je stao, pogledao nas i rekao: „Možda ste vi posljednji koji znaju da sreća nije stvar, nije cilj. Sreća je trenutak. A trenutke ste vi zadržali, dok smo ih mi izgubili.”
Otišao je istim putem kojim je došao, a mi smo dugo poslije toga šutjeli. Sutradan su se ljudi više smiješili. Netko je besplatno dijelio kolače. Djed je pričao priče iz djetinjstva koje nikad nije spominjao. A ja sam znala da nismo mi neznancu pomogli, on je nama donio podsjetnik. Sreća nije stvar budućnosti niti dalekih tehnologija, ona živi u sadašnjem vremenu i u malim, iskrenim trenutcima koje dijelimo s drugima. Zato je čuvajmo i ne zaboravimo što znači biti istinski sretan.
PJERINA MIJAKOVIĆ, 8. r.
OŠ Majstora Radovana, Trogir
Mentorica: Tihana Mamut
